Biskupija Eufrazijane – Antonio Vivarini (Venecija, oko 1415./1420. – oko 1476./1484.)
Tempera i pozlata na drvu, 180 x 220 cm
Natpis: 1440 ANTONI[U]S DE MURIANO PINXIT HOC O(PUS) – na podanku Bogorodičina prijestolja
Smještaj: u Zbirci crkvene umjetnosti
Poliptih se sastoji od deset polja raspoređenih u dvije zone. U sredini donjeg reda nalazi se prikaz Bogorodice na prijestolju s Kristom u krilu, dok su u bočnim poljima prikazani stojeći sveci (s desna na lijevo): sv. Nikola, sv. Šimun, sv. Franjo Asiški i sv. Jakov. U gornjem registru središnji je prikaz Imago pietatis, a sa strane dopojasni likovi sv. Marije Magdalene, sv. Kristofora, sv. Antuna Opata i sv. Katarine.
Poliptih se nekada nalazio u sakristiji Eufrazijane, a potom na oltaru u bočnom brodu. Od 2001. izložen je u Zbirci crkvene umjetnosti u Biskupiji Eufrazijane. Restauriranje početkom 20. stoljeća (preuzet na restauriranje 1907. godine) kada je radikalno, na osnovu sačuvanih ostataka, obnovljen rezbareni okvir. U dva navrata, 1950. godine i u razdoblju od 1976. do 2001. godine, restauriran je u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Pozlaćeni okvir još je na restauriranju. Nije potpuno sigurno je li poliptih izvorno bio naručen za porečku katedralu. Giuseppe Caprin (1907, 11:79) bez argumentacije piše da poliptih potječe iz katedrale u Novigradu, a Francesco Babudri (1910:11) iznosi mogućnost da potječe iz neke od manjih porečkih crkava zato što se u inventarima katedrale spominje tek od 19. stoljeća.
Prvi je o porečkom poliptihu pisao Caprin (1889:243-244; 1907, 11:78-80) koji donosi i prvu reprodukciju, nakon čega ova umjetnina ulazi u katalog Antonia Vivarinija i povijest venecijanskog slikarstva. Posebno značenje posvećeno joj je i poradi teksta signature s datacijom, što je važno za utvrđivanje kronologije Antonijevih ranih radova. U tekstu datacije postavlja se pitanje čitanja posljednje brojke godine, zato što je na tome mjestu slika oštećena. Caprin je godinu čitao 1445. Laudadeo Testi (1915,11:330-333) donosi crtež natpisa i opširno razmatra čitanje posljednje brojke, koja po njegovu mišljenju može biti razriješena kao “un 2, un 3 0 un 8, mai come uno zero”. Leo Planiscig (1922:429) za posljednju znamenku uništenu vremenom tvrdi da se od nje može razaznati tek zaobljenje koje treba tumačiti kao nulu, 2 ili 3, ali nikako kao 8 “guasta dal tempo e di cui altro non si percipisce se non una linea curva… deve venire interpretata per lo zero, per il 2 o per il 3 giamai par l’otto”. U kataloškoj jedinici popisa umjetnina u Istri Antonino Santangelo (1935:126) potvrđuje čitanje 1440. i otklanja Testijeve sumnje. Po svemu sudeći riječ je zaista 0 znaku nule naslikane sitnije od ostalih brojki zbog perspektivnog smanjenja na svinutom čelu podanka prijestolja. Čitanje godine 1440. prihvaćaju uglavnom svi suvremeni autori. Točno datiranje poliptiha pokazuje kada Antonio Vivarini stvara prva djela u kojima stil internacionalne gotike biva oplemenjen diskretnom komponentom renesansnih utjecaja. Rodolfo Palluchini (1962:12, 95) nema dvojbe u kronologiju poliptiha: “La nostra conoscenza di Antonio Vivarini inizia col polittico della Basilica Eufrasiana di Parenzo, firmato e datato 1440 secondo la diligente lettura di Santangelo… L’esordio di Antonio Vivarini e prometente. Ve qualcosa di timido, detto quasi sottovoce ma con una piena coscienza dello stacco dal gusto gotico, ancora dominante a Venezia.” Mladenački radovi, kojima se uz porečki poliptih pribrajaju srodni Poliptih svetotj Mihovila Arhanđela iz Walters Art Gallery u Baltimoreu i Poliptih svetog Jeronima u Kunsthistorisches Museumu u Beču, pokazuju priklanjanje stilu Gentilea da Fabriana i Masolina koje je mogao upoznati u Veneciji. Tradicionalni duh kasne gotike unatoč tomu još je uvelike prisutan na našoj slici, i to ne samo zbog vibrantnog vertikalnog ritma cjeline unutar rezbarenog pozlaćenog okvira karakterističnog za gotico jiorito.
Idealni prostor zlatnih pozadina materijalizira se minimalno u shematskim poljima krajolika u donjem dijelu kadra, u čvrstini perspektive Bogorodičina prijestolja i sarkofaga iza Krista. Bočne slike još više naglašava meku voluminoznost lika Bogorodice s Djetetom usporedivu s prigušenim renesansnim (rinascimento umbratile) izrazom Masolina, a uravnotežena kompozicija zaobljenih volumena sugerira i mogući utjecaj Fillippa Lippija.
Bibliografija: CAPRIN, 1889:243-244; CAPRIN 1907, 11:79; B AB UDRI 1910:4-17; TESTI 1915, 11:330-333; PLANISCIG 1922:429; SANTANGELO 1935:126; PALLUCHINI 1962:12, 95; MERKEL, 1989a, 1:66, 69-70;MERKEL 1989b, L362; WALCHER, u: Istria 1999 [20011:149-150, kat. 273.
IM